Albert Bazala je hrvatski filozof. Diplomirao je filozofiju i klasičnu filologiju u Zagrebu te doktorirao kod Franje Markovića disertacijom Psihologijska nauka o apercepciji. Habilitacijskom radnjom Marulićev moralno-filozofski rad postao je 1904. privatni docent. Nastavio je studij filozofije u Njemačkoj 1905. i 1906. kod tada poznatih filozofa (T. Lipsa, H. Corneliusa, R. Euckena, W. Reinera, W. Wundta), a osobno je upoznao češke mislioce F. Drtinu i T. G. Masaryka, o kojem je napisao studiju Masaryk – mislilac (1934.), što će sve utjecati na oblikovanje Bazalina »voluntarističkog aktivizma« što ga je izložio u dvjema Filozofskim studijama: – I. Metalogički korijen filozofije (1924.) i II. Svijest i svijet, subjekt i objekt (1941.). Redovitim profesorom postao je 1912. kada izlazi i treći svezak njegova najpoznatijeg djela Povijest filozofije, kojim se ustaljuje hrvatska filozofijska terminologija. Prema Bazali, osebujnost filozofije izvire iz narodnosno-duhovnih izvorišta; u eseju Filozofijska težnja u duhovnom životu Hrvatske od pada apsolutizma ovamo (1936.) pokušao je, pod utjecajem F. Markovića, hrvatsku filozofiju tumačiti iz »dominante misaona, znači, filozofijskoga stava hrvatskoga bića«. U duhu prosvjetiteljske ideje osniva i vodi Pučko sveučilište i obnaša dužnost predsjednika Matice hrvatske. Kao predsjednik JAZU poznat je po govorima O slobodi nauke i umjetnosti(1934.) i Značenje umjetnosti u životu naroda (1935.). U duhu političke filozofije što ju je izložio u zasebno objavljenim predavanjima Etika i politika (1907.) i Etika i narodno gospodarstvo (1915.) djelovao je kao narodni zastupnik i povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje u Zemaljskoj vladi u Zagrebu.