Stjepan Ivšić

Akademik, Doktor znanosti, Sveučilišni profesor
Orahovica, 13. 08. 1884.
Zagreb, 14. 01. 1962.
Umjetnost
1919. - 1990.

Stjepan Ivšić je hrvatski jezikoslovac. Gimnaziju je pohađao u Osijeku i Požegi gdje je maturirao 1904. Studirao je hrvatski jezik i klasičnu filologiju u Zagrebu i Krakovu, proučavao slavenske jezike u Pragu, Petrogradu, Moskvi i Kijevu. Gimnazijski profesor u Zagrebu 1909. – 14. Godine 1913. doktorirao je tezom Prilog za slavenski akcenat, 1914. postao docent, 1915. izvanredni, a 1918. redoviti profesor na Katedri za slavensku filologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1920. izabran je za dopisnoga, 1925. za izvanrednoga pravoga člana, a 1929. je postao redoviti pravi član JAZU. Bio je član nekoliko slavenskih akademija i društava te dekan Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i rektor Zagrebačkoga sveučilišta. U širokome rasponu znanstveno istraživačkoga rada Ivšić je dao za slavistiku vrhunske akcentološke i dijalektološke ostvaraje. Prilog za slavenski akcenat ključna je rasprava u slavenskoj akcentologiji s teorijskom osnovom o slavenskoj akcentuaciji. Kao student u škol. god. 1906./07. Ivšić je u svojem seminarskom radu o Relkovićevu naglasku uočio novi praslavenski akut, koji bilježi znakom ~, a u Prilogu je prvi opisao njegovu fiziologiju i utvrdio da se nalazi u sva tri hrvatska narječja i da ona čine akcenatsku zajednicu. U opsežnim raspravama Akcenat u gramatici Matije Antuna Reļkovića (Rad JAZU, 194/1912.) i Akcenat u gramatici Igńata Alojzija Brlića (Rad JAZU, 194/1912.) rekonstruirao je naglasne sustave u tim gramatikama i pronašao podatke za staroštokavski posavski dijalekt, koji je, nakon terenskih istraživanja u gotovo 250 sela, opisao u monografiji Današńi posavski govor (Rad JAZU, 196, 197/1913.). Među temeljna djela hrvatske dijalektologije, a i slavistike, pripada još jedna Ivšićeva rasprava, Jezik Hrvata kajkavaca (Ljetopis JAZU, 48/1936.), s jezikoslovnim dokazima o pripadnosti kajkavskog narječja hrvatskom jeziku i s razredbom kajkavskog dijalekata na osnovi samo jednoga obilježja – naglaska. O njemu piše i u radu Osnovna hrvatska kajkavska akcentuacija u Pergošića (Belićev zbornik, 1937.). Ivšić je bio vrstan poznavatelj i tumač hrvatske glagoljičke baštine, posebice neliturgijske, o kojoj je napisao 30-ak radova, od enciklopedijskih članaka i novinskih tekstova o Bašćanskoj ploči, do sintetskih prikaza (Sredovječna hrvatska glagoljska književnost, Sveslavenski zbornik, 1930.). Objavio je više radova iz pravogovora, pravopisa (Etimologija i fonetika u našem pravopisu, Hrvatski jezik I/1938. – 39.), etimologije, povijesti jezika, metrike, standardologije, prevodio je, uređivao mnogobrojne časopise (Hrvatski jezik, 1938. – 39.) i različita izdanja, npr. »pregledao i priredio« Maretićeve prijevode Ilijade i Odiseje. Posmrtno su mu objavljena sveučilišna predavanja u knjizi Slavenska poredbena gramatika), zatim Izabrana djela iz slavenske akcentuacije (1971.) i Enklitike, osobito njihov namještaj u staroslavenskome jeziku. U hrvatskom jezikoslovlju Ivšić zauzima mjesto vodećega slavista i učitelja mnogih uglednih hrvatskih jezikoslovaca.

  • Akcenat u gramatici Ignata Alojzije Brlića (1912.)
  • "Čistilište sv. Patricija" u hrvatskom glagoljskom tekstu 15. stoljeća ; "Tundalovo viđenje" u Lulićevom zborniku (1948.)
  • Današńi posavski govor (1913.)
  • Hrvatska glagoljska dvanaesteračka Legenda o sv. Jeronimu, štampana 1508 (1931.)
  • Hrvatski glagolski "Teštament" Jelene, sestre Petra Kružića, iz godine 1541. (1930.)
  • Iz naše akcentuacije i dijalekatske problematike (1951.)
  • Izabrana djela iz slavenske akcentuacije (Gesammelte Schriften zum slavischen Akzent, 1971.)
  • Jezik Hrvata kajkavaca (1996.)
  • Još o dosad nepoznatim hrvatskim glagolskim prijevodima iz staročeškoga jezika (1927.)
  • Naš izgovor kroz rime (1942.)
  • O tobožnoj "najstarijoj sačuvanoj hrvatskoj pjesmi prije god. 1320." (1939.)
  • Prilog za slavenski akcenat (1911.)
  • Rasprave i članci (2013.)
  • Slavenska poredbena gramatika (1970.)