Eva Svjetličić iz 4. c razreda osvojila je prvo mjesto u kategoriji srednjoškolskih pjesnika na najpoznatijem pjesničkom natječaju u Hrvatskoj - Goranovu proljeću.
Žiri u sastavu Ana Brnardić i Goran Čolahodžić proglasio je Evin ciklus S druge strane Olimpa najuspješnijim uz obrazloženje:
Svojim pjesničkim rukopisom naslovljenim S druge strane Olimpa, mlada autorica Eva Svjetličić istaknula se promišljenošću, dosljedno provedenom zamisli i dubokim ulaskom u psihološku motivaciju i karakterizaciju mitoloških likova o kojima piše – kako o besmrtnicima, tako i o smrtnicima Stare Grčke. Evine elegantne stihove resi bogat rječnik, svijest o ritmu i uspjeli misaoni spojevi i združivanje slika. To su vrlo deskriptivne, slikovite pjesme koje osim vanjske pojavnosti, kao što je već dano do znanja, kao najveću vrlinu imaju istinsko uživljavanje u često dramatične sudbine glavnih likova: Ruke postanu noge, / glas postane rika, / ponos se razlije u krzno, / a srce počne tući / u ritmu koji pripada plijenu, / ne lovcu. Time se Eva pridružuje već zamjetnom korpusu pjesničkih tekstova koji osuvremenjuju temeljne mitove zapadne civilizacije.
Čestitamo Evi i mentorici Kristini Lešić!
KRON
Ja sam najmlađi među onima koji su nastali prvi,
u meni je zemlja dugo skupljala svoju tminu,
u meni je nebo učilo kako da bude prekinuto,
i kad je majka položila oružje u moje ruke,
nisam pitao za pravednost ni za mjeru,
samo sam učinio ono što je već čekalo da se dogodi.
Otac je bio naviknut na nedodirljivost,
na ponore u koje je slao tuđa tijela,
na masu koja se ne vraća,
ali i težina ima granicu strpljenja,
i ja sam postao granica koja se pomiče,
ruka koja završava ono što je davno započeto.
Kad sam stao na mjesto s kojeg se vidi sve,
svijet je disao sporije, ali poslušnije,
braća su naučila hodati iza mene,
njihova su imena zvučala tiše od moga,
i vlast je postala navika,
poput kruha koji se jede bez pitanja.
Govore da sam vladao zlatnim dobom,
kao da sam dijelio milost šakama punim žita,
a istina je bila jednostavnija i hladnija.
Dok sam gledao, nitko se nije usuđivao pogriješiti,
dok sam bio iznad njih,
red je bio samo drugo ime za strah.
Proročanstvo mi je došlo kao dah iza vrata,
ukleto i nepokolebljivo,
reklo mi je da će me vlastito dijete nadživjeti,
da će me ruke koje još ne postoje
jednoga dana svrgnuti
istim pokretom kojim sam ja započeo svoju vlast.
Tada sam učinio ono što otac nije znao učiniti:
zadržao sam ono što sam stvorio.
Svako novorođeno tijelo
postajalo je moja nutrina,
svaki plač vraćen je u jednjak mog grla,
svaka opcija svedena na moju proždrljivost.
Nisam ih mrzio.
Previše sam ih poznavao da bih ih mrzio.
U svakome sam prepoznavao oblik vlastite propasti,
i zato sam ih vraćao sebi,
kao da zatvaram krug
koji se ne smije otvoriti.
Moja žena je šutjela drukčije od drugih,
imala je plan.
Dok sam vjerovao da držim sudbinu pod nepcima,
ona je već skrivala budućnost izvan moga pogleda,
na mjestu gdje ni moje ime
nije imalo veličinu.
Jedno dijete izmaklo je mom dohvatu,
raslo je izvan mojih pokuda,
disalo bez mog nadzora,
učilo hodati bez mog odobrenja,
i svaki njegov korak
bio je udaljavanje od moje sigurnosti.
Kad se vratio,
nije nosio srp ni zakletvu,
donio je napitak, lukavstvo,
i naredio mi da izbacim iz sebe
sve što sam godinama držao
kao dokaz svoje nepobjedivosti.
Iz mene su izlazila imena,
jedno po jedno, u obrnutom redu,
svako sa svojim pogledom,
svako sa svojom neostvarenom budućnošću,
i prvi put sam osjetio
kako je biti ispražnjen.
Rat koji je uslijedio
nije bio buka nego preuređenje,
stari poredak rastavljen je bez žaljenja,
a ja sam, nekadašnji gospodar svega,
spušten dublje od sjećanja,
tamo gdje titule više ništa ne znače.
Sada me zamišljaju kao starca sa srpom,
kao vrijeme koje proždire vlastitu djecu,
i možda su u pravu.
Jer ja nisam bio samo kralj,
bio sam strah od nasljedstva,
bio sam otac koji je pokušao nadživjeti zlu kob.
Ako sam nekoć bio bog žita i žetve,
onda sam ubirao i ono što sam posijao:
sina koji je učinio meni
ono što sam ja učinio svome ocu.
U tom krugu nema pravde ni milosti,
samo nasljeđe koje se prenosi
kao tiha zapovijed kroz krv.
*Kron, najmlađi i vođa Titana, na Gejin nagovor svrgnuo je i kastrirao svoga oca Urana, koji je djecu držao zatvorenu u Tartaru. Iz njegove krvi nastali su Giganti, Erinije i Melije, a iz mora se rodila Afrodita. Njegova se vladavina naziva zlatnim dobom – razdobljem sklada u kojem ljudi nisu trebali zakone jer su živjeli pravedno.