Učenici trećih razreda naše škole pogledali su predstavu Slučaj maturanta Wagnera u izvedbi Gradskog kazališta Požega. Riječ je o dramskom prvijencu Marijana Matkovića iz 1935., značajnom djelu hrvatske dramaturgije, no zaboravljenom za scenu. Protumačena kao pobuna protiv postojećeg sustava i društva, premijera je 1935. godine izazvala burne i oštre reakcije. Kako danas mladi gledatelj iščitava ovu mladenačku dramu pokazala nam je Lana Radošić, učenica 3.b i članica Medijsko-novinarske grupe.

 

Redatelj: Jasmin Novljaković

Produkcija: Gradsko kazalište Požega

 

Stresno je biti maturant. Srednja škola nije nimalo laka, pogotovo uz pritisak visokih očekivanja i standarda. Tako je sada, a slično je, ako ne i gore, bilo i prije stotinjak godina. Radnja predstave Slučaj maturanta Wagnera smještena je u Zagrebu tridesetih godina 20. stoljeća u domu jedne dobrostojeće građanske obitelji. Zasnovanu na drami Marijana Matkovića iz 1934., svojedobno i zabranjenu izvedbu, na daske Gradskog kazališta Požega doveo je Jasmin Novljaković.

                Radnja prati Emila Wagnera (Matko Trnačić), sina Filipa Wagnera (Ivan Čaćić), višeg državnog računskog činovnika i Lucije Wagner (Antonija Stanišić Šperanda) koji se, pored pritisaka priprema za maturu i briljiranja u školi, osjeća neshvaćen i nevoljen. Otac mu zamjera što se druži s kolegama nešto nižeg društvenog statusa, a uz to mu predbacuje glasine o tome kako se po gradu šeće s djevojkom istog, u njegovim očima nedostojnog soja. Emil, pokušavajući voditi iskren i otvoren dijalog s roditeljima, posebice ocem, nailazi na ukor i nerazumijevanje, optužbe bahatosti i lošeg vladanja. On puca pod pritiskom održavanja ugleda obitelji i nadoknađivanja počinjenih joj nepravdi u prošlim generacijama.

                Emil je zbog nedoličnog ponašanja, falsificiranja potpisa i neopravdanih izostanaka izbačen iz Gimnazije. Ne može to reći roditeljima. Prije bi se ubio. Zato ih uvjerava da je sve u redu. Uz njega je njegov najbolji prijatelj Rikard Dorić (Grgur Grgić) koji ga tješi, no ne razumije potpuno. On, sin kućepazitelja, ne može shvatiti težinu diplome na stolu u kući Wagner. Njegov je pogled na svijet jednostavniji, njega brinu stvarni problemi i razumije svijet izvan Emilova četiri zida. Izrazito je inteligentan, ali, za razliku od Emila, i prizemljen.

                Upoznajemo još jednog Emilova kolegu, Franju Pucejskog (Karlo Bernik), također člana visokog društva, vještog pregovarača i dvoličnu pojavu. On je taj s kojim bi Filip Wagner volio da se njegov sin druži. Uzaludne nade. Odnos „prijatelja“ možemo sasvim upoznati samo iz načina na koji se Franjo i Rikard pozdravljaju:

  • Zdravo, Diplomacijo!
  • Zdravo, Filozofe!

Pri čemu je nemoguće odrediti je li pozdrav ili odzdrav s većom težinom provučen kroz zube.

                Tu je i Lenka (Selena Andrić), služavka Wagnerovih, koja voli prisluškivati i zabadati nos u tuđa posla. Često će ući u prostoriju i tiho sjesti s izrazom na licu koji odaje „pravite se da me nema“. Otresita je i prkosna, no to nikome naročito ne smeta. Upravo naprotiv, Lucija Wagner pred takvim se ispadima povremeno posrami.

                Panika nastane kada Emil nestane. Nitko ne zna gdje je. Lucija i Filip Wagner, Franjo i Rikard u nervoznom iščekivanju stresu jedni na druge sve što si zamjeraju. Tko je kriv što je Emil takav kakav je? Wagner kaže: Rikard. Rikard je suviše pristojan, pošten i ponizan da izravno optuži prijateljeva oca. No čini to suptilno. Ranije smo saznali kako Emil voli sjediti kraj Save i slušati vodu rijeke. Zato i nije preveliko iznenađenje kada se na vratima pojavi detektiv, spomene obalu Save i kaže jednostavno: „Nesretan slučaj.“.

                Slučaj maturanta Wagnera pokazuje nam koliko se društvo i odnos mladih prema školi i autoritetu promijenio u posljednjih sto godina, ali i koliko je toga ostalo isto. Ista je vrijednost prijateljstva, buntovništvo i sanjarenje. S mnogim se pojedinostima možemo poistovjetiti danas, ali i uvidjeti koliko nam je u nekim segmentima bolje. Predstava je istovremeno intrigantna i kontroverzna uz likove koje je lako zavoljeti, odnosno zamrziti. Teme su teške, ali o njima valja govoriti. Neka svima bude poticaj da iz svake nevolje pronađu izlaz. Emil je odabrao krivi.

 

Lana Radošić, 3.b