Dana 17. studenog 2023. godine, u 17:00 sati okupili smo se ispred zgrade Gimnazije kako bismo odali počast svim žrtvama i stradalima u Domovinskome ratu i prisjetili se žrtava Vukovara i Škabrnje.
Dan sjećanja na žrtvu Vukovara obilježava se još od 1999. godine, a od 2020. godine, odlukom Hrvatskog sabora, 18. studenoga proglašen je državnim blagdanom – Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Danom sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje i ove je godine prigodnim programom obilježen ispred zgrade Gimnazije. U programu su sudjelovali učenici i djelatnici škole, a vodio ga je profesor Dragan Siluković. Predstavnici svakoga razreda zajedno sa svojim razrednicima zapalili su lampione.
Ravnateljica škole Anita Katić, prof. obratila se okupljenima prigodnim govorom. U ime učenika pozdravni je govor održala Monika Ugarković, učenica 1.d razreda. Na samome kraju, profesor Ivo Grbeš predvodio je molitvu zajedno s profesoricom s. Melitom Gložinić.
Bitka za Vukovar bila je najveća i najznačajnija bitka Domovinskog rata. Vukovar 1991. nije branio samo sebe, već i cijelu Hrvatsku. Mjesto je to gdje su naši hrabri branitelji pokazali kako se časno brani ognjište i kako nemoguće može postati itekako moguće, samo ako se hoće i želi. U Vukovaru je tijekom agresije poginulo više od tri tisuće branitelja i civila, a više od dvije i pol tisuće stanovnika nestalo je nakon pada grada. Njihove se sudbine još uvijek otkrivaju u brojnim masovnim grobnicama, od kojih je najpoznatija i najstrašnija Ovčara gdje su ubijeni ranjenici i bolesnici iz vukovarske bolnice što predstavlja najveće moguće kršenje međunarodnih ratnih i humanitarnih prava. Priča je to o zlom vremenu, ali i dobrim ljudima koji su, često ne mareći za vlastitu glavu, imali suosjećanja i pomogli ljudima u nevolji, koje često nisu niti poznavali. Danas, trideset i dvije godine kasnije, imamo obvezu prenositi priču o Vukovaru mlađim naraštajima kako njihova žrtva ne bi bila uzaludna i ne bi pala u zaborav.
Vukovara se sjećaju i brojni hrvatski pjesnici i pjesnikinje. Jedna je od njih i Ljerka Car Milutinović koja posvećuje pjesmu Gradu Heroju:
Ljerka Car Matutinović
TU JE NEKAD BIO GRAD
(Nepokorenom gradu Vukovaru)
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
Prelijep, u cvatu
Vitki zvonici izrasli iz ravnice
Pjesma široka i radosna
ko dječje oči obasjane igrom
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
Kao aveti niču sada crni zidovi
zgarišta
Izrešetani i poniženi do nadljudske
patnje
Ne zaboravi, sine moj
TU JE NEKAD BIO GRAD
Bespomoćne žene i djeca, ranjenici u skloništima
ispod ruševina
Branitelji u rovovima prkose
Čudesni arkanđeli plamenog mača
Sve suze ovoga grada sav teški vapaj
u vatrene strijele pretvaraju
Ni stopu zemlje hrvatske bezumnim drznicima
Sine moj, ne zaboravi
TU JE NEKAD BIO GRAD
i bit će zauvijek
20. X. 1991.
Na spomen ploči braniteljima u Bogdanovcima, nadomak Vukovara piše „Mi nismo umrli, mi smo samo hrvatsku zemlju zagrlili.“
I u pravu su. Nisu umrli jer ih pamtimo sa zahvalnošću i divljenjem. Neka im je vječna slava i hvala.
Tekst pripremila: Nataša Puljašić, prof.
Fotografije: Marija Mrkojević, prof.