Učenički osvrt na maturalno putovanje u Grčku
Per saxa ad mare – preko kamenja do mora
Spakirao sam kofere. Nisam još osvijestio da je dan koji sam iščekivao konačno došao. Zaputio sam se prema školi, gdje su se prijatelji već okupljali pred autobusom. Svi smo bili uzbuđeni što idemo na naše maturalno putovanje. Krenuli smo popodne 31. kolovoza. Moglo bi se reći da je put bio dug, ali uz društvo i dobar jastuk za putovanje sve se lakše podnosi.
Nakon cjelonoćne vožnje, prelaska triju granica i više stanki stigli smo na naše prvo odredište – Meteoru, manastirski kompleks koji su monasi izgradili na stjenovitim stupovima. Pogled je jedinstven. Dok smo promatrali kućice grada Kalambake s vrha stijena, svu tu širinu ravnice ispod nas i nebo koje se činilo bliže nego inače, lako je bilo mislima odlutati i osjetiti mir koji ovo mjesto pruža. Nije ni čudo da su se monasi odlučili baš za ovaj položaj, kao ni to da se želimo još koji put vratiti onamo ako bude prilike.
Sljedeće smo jutro nastavili vožnju do najpoznatijeg antičkog proročišta u Delfima. Ondje nas je toplo ugostio lokalni pas. Doduše, bio je svjestan vrućine pa je odlučio da se neće odvajati od tla. Osim što smo u muzeju naučili kakve je darove proročište primalo od raznih kolonija, iskusili smo i tipični grčki reljef koji nas je pratio od Meteore – više je vertikalan nego horizontalan, ali nije nas uspio obeshrabriti. Popeli smo se do Apolonovog hrama, a neki i do stadiona, i uživali u predivnom pogledu na klanac. U antičkom dobu Grci su ondje dolazili saznati svoju sudbinu. Danas su ostale samo ruševine nekad slavne civilizacije, ali i to pokazuje kako se vrijeme ipak ne može predvidjeti. Mi smo pak znali što nas čeka, a lokalna se mačka pobrinula da što prije pojedemo užinu i krenemo dalje.
Atena je bila naše iduće odredište. Hodali smo Akropolom, gdje su nekada prolazili Platon i Sokrat, a danas brojni turisti. Zanimljiva je bila priča o najpoznatijem hramu, Partenonu. Izgrađen je kao hram posvećen božici Ateni, a nakon nekoliko stoljeća postao je kršćanska crkva pa džamija te zatim i skladište baruta. To je bila posljednja funkcija Partenona jer je tijekom opsade 1687. bio pogođen i raznesen. Sve smo to saznali od naše drage vodičke Dubravke. Ona je osoba neiscrpnog znanja i strasti prema povijesti stare Grčke te je uspjela iznijeti sve informacije na zanimljiv način. Malo se morala boriti protiv naše neispavanosti i umora od vrućine, ali nadamo se da nismo bili prevelik teret.
S Akropole smo mogli vidjeti cijeli grad sve do obale. More i nebo stapali su se na horizontu. Akropola možda ima na sebi ožiljke vremena i ljudskog djelovanja, ali je ostala zaštitni znak zapadne civilizacije.
Nakon razgledavanja Atene i njezinih znamenitosti, stigli smo u hotel u Glifadi. Nije nam dugo trebalo da se presvučemo i odemo na plažu osvježiti se nakon dugog dana hodanja. Voda je bila toliko dobra da su i ribe bile sretne pa su od te silne sreće počele skakati na nas. Ni sami nismo mogli vjerovati što vidimo, ali očito se treba priviknuti na kulturu druge države pa tako i na marikulturu. Nakon kupanja slijedilo je druženje na plaži, razgovori o svačemu i osvještavanje koliko je vrijeme brzo prošlo. Na toj predivnoj pješčanoj plaži raširili bismo ručnike dok je sunce zalazilo i ostajali bismo ondje što dulje, uživajući u vremenu koje smo imali zajedno. Smijali smo se, zabavljali i grlili, a najvažnije – zbližili smo se.
Četvrtog smo dana išli na Peloponez, veliki poluotok na jugu Grčke. Kanal koji odvaja Peloponez od ostatka kopna zove se Korintski kanal pa je Peloponez praktički i otok. Kanal je dug oko šest kilometara, a širok samo 25 metara. Padine su vrlo strme, što je toliko često u grčkom reljefu da nas više nije ni iznenađivalo. Na putu do sljedećeg odredišta bili bismo izgubljeni bez vodičke Dubravke, ali to je bio plan starih Grka. Iduće mjesto koje smo posjetili teško je bilo uočiti sve dok se nismo našli pred Lavljim vratima, ulazom u Mikenu. Cijelim putem nismo mogli vidjeti naše odredište, a kad smo se popeli, imali smo jasan pogled na cijeli naš put, nepregledne maslinike koji se protežu sve do mora i brdoviti grčki reljef. Poslije smo nastavili put do Epidaura i njegova kazališta poznatog po akustici. Vodička je ondje bacila novčić, a mi smo sjedili na samom vrhu i svejedno ga čuli. Znanje koje su Grci imali pri izgradnji kazališta bilo je napredno i uistinu zapanjujuće.
Peti dan bio je za druženje i odmor. Većinu smo vremena proveli na plaži, a predvečer smo otišli pogledati „najljepši zalazak u Grčkoj” na rtu Sunion. Trebali smo se penjati do Posejdonova hrama, ali, nažalost ili nasreću, bila je velika gužva pa smo od zalaska mogli vidjeti samo tople, žarke boje koje se prelijevaju na nebu iznad mora. Ipak smo iskoristili priliku za fotografiranje i razgledavanje.
Ohrid je bio sljedeće odredište, u kojem smo se kratko zadržali. Taj simpatični gradić poznat je po ručno izrađenim biserima. Noćna šetnja kamenim uličicama grada bila je zanimljiva, kao i razne trgovine i gostionice koje ih krase. Važniji od samog grada bio je hotel u kojem smo prenoćili. Druženje u sobama ostat će u sjećanju kao posljednja neprospavana noć našeg putovanja. Bilo je prekrasno družiti se s pogledom na obalu Ohridskog jezera i svjetla drugih gradova u daljini. Kao da smo se na trenutak vratili na plažu u Glifadi. Idući smo dan nakon doručka krenuli prema glavnom gradu Sjeverne Makedonije, Skoplju, gdje smo razgledali jezgru grada i uživali u ćevapima. Nakon ručka ubrzo smo nastavili put kući.
Put kući kao da je trajao kraće, a kako smo se približavali Požegi, shvatili smo da i ovome, kao i svemu, dolazi kraj. Bili smo žalosni što je tih sedam dana tako brzo prošlo, ali ipak sretni što smo ih proveli zajedno, uživajući u svakoj sekundi s osobama koje volimo. Putovanju je možda došao kraj, ali što se nas tiče, sjećanja će zauvijek ostati s nama.
Također želimo zahvaliti našim razrednicima i profesorima koji su bili s nama, dragim vodičima Mileni, Dubravki, Ivanu, Ivoni, Milanu i Alekseju, agenciji te vozačima što su osigurali zanimljiv program i ugodnu vožnju, našim roditeljima i svima koji su se pobrinuli da naše maturalno putovanje ostane u najboljem sjećanju.
Tekst i fotografije: Antun Bartolović, 4. A